Psihologija

O onima koji nisu kao drugi


Dijagnoza kao što je hiperaktivnost poremećaj pažnje (ADHD) je vrlo popularna među psiholozima. To nije ni dijagnoza, niti bolest, nego osobina djece koja, da bi razmišljala i djelovala s vanjskim svijetom, trebala bi nekako osloboditi svoju energiju. Ta djeca se apsolutno ne razlikuju od ostalih u svom razvoju, čak su, naprotiv, nadređena nečemu. Oni su visoko obučeni, lako uče materijal, aktivni su, društveni i pozitivni.

To se događa sada, ali ne tako davno, samo u tridesetim i četrdesetim godinama 20. stoljeća, takva djeca su nazvana bolesnima. Smatralo se da su njihovi mozgovi bili prekomjerni, tražili su džepove upale, poduzeli su teške terapije i davali mnogo teških psihotropnih lijekova. Djeca su proizvodila pokorne biljke, povrće koje se svojim biološkim reakcijama prilagođavalo svijetu. Nisu imali osobnost, nikakvu individualnost.

Iako su, koristeći svoje snage, mogli postati izvrsni sportaši, plesači, treneri itd. Ali to se nije dogodilo jer je njihova osobnost ubijena, pokušavajući ih učiniti kao i sve ostale, zbrajajući ih na istu standardnu ​​liniju.

U ovom primjeru može se pokazati mnogo više ljudi, koji su, zbog toga što su se previše razlikovali od drugih, zabilježili kao bolesni, neobučeni i beznadni. Ali, mislite sami za sebe, oni koji su slijepi, imaju idealno uho, gluhi imaju odličan osjećaj dodira, autisti, u pravilu, imaju vrlo razvijene intelektualne sposobnosti. Svaka od tih osobnih snaga može se razviti i pretvoriti u dostojanstvo, ali, u pravilu, ti ljudi počinju se izliječiti, preoblikovati i mijenjati, pritom prateći pravilo koje nitko ne razumije.

Dakle, ostaje pitanje - gdje je granica ove norme? Ili možda patologija svih nas, i ljudi koji su različiti, zapravo, normalni?

Pogledajte videozapis: STEFAN SIMIĆ - O ONIMA KOJI TE SAVETUJU DA GLEDAŠ SVOJA POSLA Govori: Mile Vasiljević (Rujan 2019).